"We asked the local sociologist Marta Gregorčič about what the Union gave and what it took from the neighbouring country of Slovenia. Her vision of the Union is mostly negative after eight years. However, apart from the Union's policies, she is very critical of the relation of Slovenian elites regarding these, claiming they are not thinking through an alternative.
Do you think of yourself as a Euro-sceptical person? If so, why, please list three major complaints against EU.
Euro-sceptic is not the happiest term since it implies doubt, passive opposition and leads us to helpless watching instead of critique, articulation of issues. The dilemma we faced in Slovenia in 2004, and that Croatia faces today, was not the choice between entry or refusal of entry into EU. The dilemma is hidden in how one answers the following question: how does one clearly and decisively confront the policy of the Union, which - in reality - is a union of members with no joint policy? How does one stand against a policy that isn't there?
Despite this paradoxical question, what dominates is aggressive propensity of influential figures towards the expensive and inefficient forum of buerocrats, lobbyists and technocrats, the forum that failed to reach a joint economic, financial, social, cultural and other European policies, but follows the instructions of the megalomaniac machinery of the IMF, OECD, World Bank, European Bank and other international institutions spearheading the corporate draining of the periphery.
The dilemma is, therefore, to remain alone and in a way excluded from this vicious circle of draining the periphery in benefit of the centre, or enter the circus with full awareness of who will be damaged most, what the things that will be lost are, and what the things established on new foundations will be. Neither choice is sound. It is necessary to critically reflect, think and search for other options. It is necessary to break this agreed circle of tautological policies and open up new horizons. This is what movements and critics in Europe and the rest of the world do, while not much is happening in this regard in Slovenia. This is not merely about EU, but the unavoidable need to create an alternative to capitalism.
What do you think are the greatest advantages of EU in Slovenia?
It is difficult to look for advantages when the entry of Slovenia into EU was mere justification for certain drastic changes. The sole consistent line of Slovenian policy all the while is hidden in the desire to belong among the great - this was the case with EU, NATO, OECD. We are the only country that boasts consistent implementation of the Schengen policy, because of which refugees, immigrants and the "deleted ones" we created after independence were sent out.
The Bologna reform degraded university education in a degree unprecedented by any previous policy or reform of the university. This is why, a few years back, we were thrilled by colleagues from Zagreb, whose resistance to reform of higher education was far more articulated and radical. Greek students problematize the same questions since 2003. Subsidised agrarian policy based on oil is supplanting the indigenous seeds of plant cultures and introducing monocultural production, industrial cattle keeping is wiping out the cultural landscape and is radically decreasing the self-supply potential of the country. All attempts of structural reforms encroach upon workers' rights, because of which the share of those employed full-time is smaller today that the shares of other forms of employment, while migrant workers are exposed to slave-like forms of exploitation.
The whole of Europe is facing unemployment of historic scale, Slovenia likewise. Today, there is this largest share of people below or on the very verge of poverty. Small companies, freelancers and manufacturers go bust, while majority of large companies restructured in order to produce parts for products of large international companies. Social liberties should - according to the Lisbon treaty - be respected, but are however not proscribed, so social and other benefits for the poor, unemployed and excluded are lowered in Slovenia and other countries.
Along right-wing Eurosceptics, there are perhaps even more of those in Croatia who act from leftist positions: they don't want to participate in the dictatorship of capital, as rule of EU is often dubbed, i.e. the dog eats dog market; they fear commercialisation of public services, education etc. Is this a delusion?
In Slovenia, there was hardly any opposition to entry to EU; at the referendum we proved to be the greatest fanatics of integration. Right-wing and conservative scepticism exalted the nation and played the fear of loss of sovereignity while the opposite, left camp failed to articultae clear standpoints and critique, since Slovenia, ever since independence, is mostly about liberal standpoints which are further strengthened by greater requests for neo-liberalisation. What is freightening today is the fact that Finland brings home new funds and pilot projects after each negotiations with EU, that in Ireland each tree or park are supported by European funds, that most larger states have a whole range of supporting European institutions, while simultaneously our negotiators come back to Slovenia empty handed. Other countries accepted EU as an opportunity, as source of additional subsidies in development. In contrast, Slovenia made the greatest error as a country during accession to the integration that can be made.
Despite the fact that we do not participate in shaping European directives, during their implementation we are more Catholic than the Pope, just in order to avoid fiscal or some other penalisation.. Thus we implemented a range of inconsistent, unsustainable and detrimental measures, amoung which undoubtedly are the privatisation of public health (concessions), the system of public procurement which excludes home producers; we have only prevented the reform of the pension system through a referendum i.e. the introduction of the German "minijob" model (employment with a limited number of work hours, without paid benefits). Attempts to eliminate the historical role of unions have been unbearable during the past few years. Through gradual opening of borders for Slovenian workforce, highly qualified workers find employment in other EU countries, where they get higher pay for the same work along better conditions. Doctors thus emigrate from Slovenia in droves, which the Ministry of Health try to compensate with doctors from other ex-YU countries or Slovakia. This process shows that not merely capital is being concentrated in powerful European countries, big jobs and decisions, but intellectual capital as well. The centre drains the periphery, while the periphery simultaneously fights for survival. We have decided to become the periphery of EU.
Je li otvaranje europskog tržišta slovenskim tvrtkama donijelo više koristi – zbog lakšeg izvoza, ili štete – zbog micanja prepreka uvozu? Odnosno, je li se i u kojem smjeru promijenio odnos pokrivenosti uvoza izvozom?
Budući da nisam gospodarstvenica niti ekonomistica, na to pitanje vam mogu odgovoriti potpuno laički. Zasigurno su veće firme, kao što je recimo farmaceutska tvrtka Krka, dobile olakšan pristup globalnom tržištu i barem djelomično snižene troškove certifikacije proizvoda, čime su se oslobodile zahtjeva inspektora koje su im slali genetski giganti Monsanto, Novalis i ostali. S druge strane, do godine 2004. u Sloveniji nije preostalo previše većih tvrtki koje bi mogle konkurirati na globalnom tržištu – za to smo u svim pogledima premali, za konkurentnost na globalnom tržištu bi i federacija bila mala.
Nekada velike automobilske tvrtke, poput IMV-a ili tekstilne tvrtke MURA prestrukturirale su se za izradu dijelova proizvoda francuskih i drugih giganata, a ta se proizvodnja održava dodatnim i izdašnim poticajima slovenske vlade. Slovenija danas više uvozi iz članica EU, nego što u njih izvozi, dok je situacija s drugim državama, koje nisu članice EU, obrnuta – više izvoze nego uvoze.
Vjerojatno je glavni problem Slovenije u tome što ni nakon 20 godina još nismo promislili i zacrtali strategiju razvoja, pa su (gotovo bez iznimke) opstale samo najagresivnije tvrtke. Ekonomiji se pristupalo pozitivistički, kao pukoj gospodarskoj konkurentnosti, a ne normativno, znanstveno, kako bi obuhvatila gospodarstvo, društvo, kulturu i okoliš.
Poznajete li primjer da je Slovenija bila u bilo kojem smislu prisiljena na privatizaciju nekih od profitabilnih ili strateški važnih industrija zbog Europe?
Svi primjeri koje ovdje navodim nisu samo vezani za nedovoljne ili antipolitike EU, nego i za sveukupne financijske, ekonomske, prehrambene, energetske, ekološke i druge krize, koje su globalne i potresaju sve zemlje svijeta. No, ovi neoliberalni šokovi EU su se radikalizirali do tolike mjere da se na njih mora odgovoriti na radikalan način, a to nije slijepo praćenje i naputaka OECD-a, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda itd. Strukturne reforme koje zahtijevaju EU i MMF prokušane su u zemljama Azije i Latinske Amerike prije tri desetljeća. Posljedice su bile zastrašujuće. Sad EU u tom pogledu uvodi ultraneoliberalni pristup – prekarizaciju (nesigurnost) rada za račun konkurentnosti – to se odražava na neprestanim privremenim i nesigurnim zaposlenjima, otkazima i smanjenju socijalnih prava; eksperimentira se malim poslovima – reformom "minijob" – poslije njihove neuspješne implementacije u Njemačkoj i slično.
Što to sve znači za Sloveniju ili Hrvatsku, gdje je radnička klasa u vrijeme Jugoslavije ipak uživala niz prava i uspostavila izvrsne javne službe koje su služile gotovo svima, nismo se zapitali na vrijeme.
Usporedbe radi, mjere koje je OECD zahtijevao u Meksiku ili UNESCO u Indiji (privatizacija osnovnoškolskog obrazovnog sustava) – gdje sustav socijalne države ili države blagostanja nikada nije niti bio uspostavljen – za Europu bi ipak bile preradikalne budući da predstavljaju potpunu degradaciju radničkih, socijalnih i ljudskih prava koja su se ovdje uspjela uspostaviti kao norma.
Biste li danas, da ste Hrvatica, glasali za ulazak u EU i zašto? Ili, da je danas referendum za ulazak Slovenije u EU, biste li bili 'za'?
Nisam bila za ulazak Slovenije u EU, a ne bih bila ni danas. O Hrvatskoj moraju odlučiti građani. Ali kad kažem da ne bih glasala za ulazak, moram dodati i to da na taj način nisam dala odgovor. Samo odbijanje EU nije dovoljno. Potrebno je izgraditi novu politiku i razmisliti o novoj paradigmi suradnje i tražiti druge puteve koji su prekinuti već desetljećima. Slovenija i Hrvatska su imale iznimne mogućnosti unutar federacije koja se brutalno podijelila, kao što je tržišna suradnja s drugim državama Nesvrstanih. Nadalje, ovo je tržište uspostavljeno na kolonijalan način, kao što su ga vodili giganti velikih europskih zemalja u Latinskoj Americi, Aziji i Africi: Njemačka ima monopol na gradnju hidroelektrana i velikih brana, Francuska na nuklearnu energiju i spalionice, Španjolska i Italija na ribolov i prerađivačku industriju itd. Danas se ne možemo vratiti u sedamdesete godine prošloga stoljeća kao da se ništa nije dogodilo i tražiti nešto slično, što smo uništili u krvi.
Vi i ovdje možete – ako nema ideološke barijere – razvijati suradnju na gospodarskom, kulturnom, socijalnom, ekološkom i drugom planu, putem međunarodnih ugovora i suradnje, posebice između ustanova, udruga i društvenih grupa. Ali za to su potrebne posve nove nacionalne političke smjernice, drugačije javne rasprave i potpuno drugačiji fokus u shvaćanju razvoja i napretka. Akumulacija materijalnih dobara također ništa ne govori o kvaliteti života ljudi, o njihovim, sposobnostima, željama, ambicijama i perspektivama. Današnji politički lideri u Sloveniji, Hrvatskoj i drugim europskim zemljama potpuno su zaboravili da su u službi zbog ljudi i da moraju služiti stvaralačkom životu ljudi, a ne akumulaciji kapitala. Da nisu dio EU, ne bi nosili bremena gospodarskih i političkih posljedica koje je Europa uvodila u države tzv. Trećega svijeta, kao što je Honduras, ali i druge države Latinske Amerike, Azije, Afrike...
Uniji se često prigovara nedostatak demokracije (nametanje vlada Grčkoj i Italiji, moć koncentrirana u Komisiji koja nije izabrana za razliku od Europskog parlamenta, protivljenje pojedinim referendumima). Je li taj deficit demokracije na bilo koji način bio vidljiv u Sloveniji i je li išao na štetu narodu Slovenije?
Najprije, zanimljiv se diskurs rasplamsao u neovisnoj Sloveniji i onda se ulaskom u EU pojačao do takve mjere da je sa sobom povukao nacionalizam, etnocentrizam, homofobiju i druge tipove diskriminacije. Porast patriotizma i netolerancije u posljednjem desetljeću u Europi također jača, kao što može vidjeti iz analiza rezultata istraživanja Europskih vrijednosti. Ako samo pažljivo pogledamo na užasan ukupan pad povjerenja – ne samo u političke stranke, nego i demokraciju, parlament, integraciju i tako dalje, ali i nepovjerenje u druge ljude – onda znamo da je Europa na prekretnici, da je povezanost izložena određenim sumnjama kakve smo već vidjeli u Jugoslaviji, s tragičnim raspletom.
U slučajevima Grčke, Italije, Irske i drugih zemalja koje su suočene s financijskim slomom, stvar je vrlo jednostavna. Ono što je uistinu donijela kriza 2008. godine je bila legitimacija nove politike, koja se najlakše može opisati kao socijalizam za bogate i kapitalizam za siromašne. Financijski sektor uspio je napuhati špekulativni balon do te mjere da su propadale nacionalne banke, koje su vlade spašavale zaduživanjem države.
Vlade su također davale dodatnu financijsku pomoć kompanijama kako ne bi otpuštale radnika – naprimjer, u Sloveniji francuskom Renaultu i Gorenju, a obje su kompanije kršile zakone o minimalnoj plaći, prekovremenom radu i slično. Računovođe i menadžeri su iz su te krize izašli s velikim financijskim injekcijama, dug je prenesen na građane, koji će ga plaćati tijekom narednih desetljeća. Koliko je demokracije u tome, ocijenite sami.
Svjedočimo barem još jednom procesu, kakav se pokušava nametnuti i u Sloveniji – da vođenje vlade preuzimaju ljudi, gospodarstvenici ili financijaši koji uopće nisu izabrani na izborima. To smo vidjeli u Grčkoj i Italiji, a vjerojatno ćemo to gledati i u drugim državama.
Što je, po Vama, bitno da neka zemlja zna prije nego uđe u eurozonu (tj. je li Slovenija bila dovoljno svjesna posljedica i kojih)?
Za ljude su vjerojatno važni oni aspekti kojima će biti izloženi u svakodnevnom životu. U Sloveniji su cijene ulaskom u eurozonu porasle, dok rast plaća nije bio proporcionalan rastu cijena. Daleko od toga da imamo europske plaće, a imamo europske cijene. Stvarne plaće, gledano s obzirom na rast profita i investicija, nisu rasle od osamdesetih godina 20. stoljeća, ne samo u Sloveniji, nego u velikoj većini članica EU.
Poznajete li primjer da je Slovenija bila u bilo kojem smislu prisiljena na privatizaciju nekih od profitabilnih ili strateški važnih industrija zbog Europe?
Ne samo na privatizaciju, nego i na gašenje. Imamo primjer gašenja jedine tvornice šećera 2006. godine u Ormožu da Slovenija ne bi prekoračila kvotu šećera. Tvornica šećera je osnovana 1980. odlukom federalne vlade o uspostavi osam tvornica u Jugoslaviji kako bi se izbjegao skup uvoz šećera. Danas Slovenija nema kvote za šećer, pa u potpunosti ovisimo o stranim tržištima, dok je istovremeno u Europi – upravo zbog sustava kvota – nabava šećera već neko vrijeme otežana te stoga, naravno, cijena šećera neprestano raste. Unija je platila Sloveniji 38 milijuna eura za zatvaranje. Novac je pokupio strani vlasnik tvornice, samo tri milijuna su ostala za restrukturiranje poljoprivrednog gospodarstva. Drugi je primjer zatvaranje Tvornice duhana Ljubljana, koja je simbolički zatvorena baš u vrijeme ulaska u EU, iako je bila najveći poslodavac u povijesti prijestolnice.
Što Vam je poznato o Europskom stabilizacijskom mehanizmu? Pojavili su se kritičari koji upozoravaju da će upravljači tim 'mehanizmom imati ogromne ovlasti, da ih se neće moći sudski progoniti, da će od država u bilo kojem trenutku moći tražiti neograničene sume novca, a da same države neće moći imati previše utjecaja na raspodjelu...
Sve smo to već recimo vidjeli u Latinskoj Americi u posljednjih 30 godina. Vlade su kolapsirale, a dug su plaćali građani. Kad se zaoštrilo u Grčkoj, njemačka kancelarka je predlagala da prodaju neki svoj otok. Te rasprave, koje bi morale biti jako ozbiljne i temeljite, u stvari su paušalne, dječje, zabavljačke, cinične. I to je stvarno cirkus EU, koji ni približno nije u mogućnosti misliti "beyond GDP", odnosno "izvan BDP-a", što će biti prisiljene činiti nacionalne vlade i globalna politika ako budu željeli da propast kapitalizma prežive barem ljudi.
Kako Slovenci gledaju na formiranje fiskalne unije, kako teče javna rasprava o tome i pribojavaju li se gubitka dijela suvereniteta?
Ne znam kako da vam to dovoljno zorno pojasnim. U Sloveniji nema javnih rasprava o bilo kojoj europskoj temi ili temama koje se tiču vođenja i upravljanja EU. Pogledajte izvještavanje medija pa ćete vidjeti kako nas malo zanima politika EU. Za nas je europska politika arbitražni sporazum s Hrvatskom itd. Dakle, još uvijek se bavimo samo sobom, našim susjedima – znači Hrvatskom i našom lokalnom politikom. Glede
suverenosti, cijelo vrijeme od svog osamostaljenja nismo suvereni u smislu političkog upravljanja državom, jer smo se gospodarski i normativno vezali na primjer upravljanja u Njemačkoj. Pritom smo odbacili puno toga dobroga i uveli nešto što nije spadalo u naš prostor.
Vidite li alternativu Europskoj uniji, naravno, s obzirom na postojeće odnose na gospodarsko-političkoj sceni?
Alternative treba tražiti jako daleko od toga što danas poznajemo i daleko od tih tematika o kojima sada govorimo. Upravo sam ovih dana u Založbi /*cf izdala monografiju POTENCIA. Samoživost revolucionarnih borbi. U njoj analiziram alternativne i autonomne politike koje su uspostavili politički prodorni sindikati u Indiji, zadruge u Venezueli, savezi poljoprivrednika u Gvatemali, ekološki pokreti u Hondurasu itd. Mislim da alternativne politike mogu izrasti iz neposrednih uvjeta u lokalnoj sredini i tako odgovarati stvarnim potrebama ljudi te im omogućavati stvaralački, slobodan i kvalitetan život. Te alternative stvaraju isključene i zarobljene skupine ljudi, i to tako što stvaraju "dobre vlade", kako kažu zapatisti u Meksiku.
Takvu vrstu alternativne politike, koju poznaju jednakopravne, autonomne, samoupravne i samoodređujuće zajednice, gdjegod poznaju već više od 30 ili 40 godina. Stoga su potrebni radikalni pomaci i iz ekonomskih okvira i onih gospodarskog rasta. Neki savezi i kretanja u Italiji, Španjolskoj i Baskiji poznaju takve prakse. Izvan Europe ta kretanja i borbe već uspostavljaju višu kvalitetu života nego što je nudi država, te zahvaćaju veće područje i populaciju nego što je Slovenija. Velika mogućnost za stvaranje alternative je u lokalnoj sredini, kao što je, naprimjer, u njemačkim mjestašcima s alternativnom energijom, novom percepcijom razumijevanja društva, odnosa, sudjelovanja i uzajamnosti. Za alternative je potrebno puno maštovitosti i intuitivnosti, skoro ništa kapitala i prisile.
Jesu li Slovenci živjeli bolje prije ulaska u EU ili gore?
Iz analize statističkih podataka, ili pak istraživanja slovenskog javnog mnijenja najbolje smo živjeli u doba Jugoslavije. Nakon osamostaljenja je, istina, uslijedila nekakva euforija, koja se odražavala i u velikom nestrpljenju, a zatim je uslijedilo triježnjenje i depresija. Zaslijepilo nas je materijalno zgrtanje bogatstva, zbog čega većina danas smatra da živimo bolje. Rijetko se pitamo koliko nas sve to materijalno usrećuje, jesmo li zbog toga zdraviji, zadovoljniji. Cijeli je svijet, a ne samo Slovenija, prožet duševnim nevoljama, samoćom, segregacijom mladih od starijih, bez slobodnog vremena ili bez primjerenog posla. Ponestalo je solidarnosti, a jednakopravnost je u Sloveniji postala neka vrsta psovke. Pali smo na ispitu agresivnog tržišnog natjecanja i tek sada polako postajemo svjesni kamo juri naš vlak.
Jeste li se bavili Lisabonskim ugovorom? Prigovaraju mu prevelik obujam i nejasnoće.
Dužina Lisabonskog ugovora nije toliko važna kao njegov sadržaj, koji nije obvezujući. Otkad je on trebao zamijeniti europski ustav, za koji do danas ne postoji suglasnost, odredbe Lisabonskog ugovora su također trebale postati obvezujuće. To je, međutim, beskonačno dug proces, koji, srećom, nije dosegao ciljeve. Alternativu Lisabonskom ugovoru su nakon krize iz 2008. pokušali popraviti dokumentom Europa 2020., koji je nastao 2010. i govori o tri vrste rasta: pametni, trajni i uključujući. Ali ni taj dokument ne pokazuje put za dosezanje postavljenih ciljeva.
Koji su glavni prigovori i prednosti na račun visokog obrazovanja u EU?
Na postdiplomskom studiju su 2010. bez javne rasprave, nakon već predanih prijava za upis, uveli školarinu koja iznosi 2.500 i 5.000 eura na godinu, ovisno o fakultetu. Iz godine u godinu se smanjuje udio mladih znanstvenika – to je u Sloveniji bio jedinstven primjer poticanja visokoškolskog dubinskog znanja i osposobljavanja. Svi ti čimbenici pridonose elitizaciji visokog školstva u koje ulaze bogatiji studenti, a ne oni s kvalitetnim znanjem i ambicijama za stjecanjem novih znanja i istraživanjem. Ove je godine stipendije izgubilo više od 2.000 stranih studenata, koji većinom dolaze iz država bivše Jugoslavije. Udio domaćih studenata koji su izgubili stipendije zasad je još uvijek nepoznat jer su uvođenje novog sistema socijalnih preinaka u sve oblike socijalne pomoći udružili u jedinstven sustav koji još uvijek ne djeluje.
Studij se s Bolonjskom reformom skratio, smanjena je zahtjevnost, cjelovitost i dubina studijskih sadržaja. Današnji magisterij doseže stupanj nekadašnje diplome, doktorat možda nivo nekadašnjeg magisterija. Studenti su nezadovoljni, s novim statusima imaju manje šanse za zapošljavanje. Nakon Bolonjske reforme sadržajem studija dominira forma. Umjesto dubljih rasprava, prednost je dobilo sudjelovanje na predavanjima, naglasak je na parcijalnom znanju i brzom, instant-učenju, što je obilježje srednjoškolskog obrazovanja, koje ne donosi temeljna znanja, sveučilišnu širinu kojom bi student mogao stvoriti stručna i stvaralačka djela. Studenti ocjenjuju profesore, docenti i asistenti mogu habilitirati samo ako im studenti daju primjerene ocjene, zbog čega se popušta kod ocjenjivanja znanja studenata, a oni sami gube autonomiju u poslu. Cijeli sistem habilitacije je nerazumljiv, na mjesta predavača ne mogu doći dobri kadrovi.
Studenti na filozofskom fakultetu su zaposjeli fakultet, ali je njihova kritika ipak preoskudna u odnosu na brutalnost promjena koje su se dogodile u zadnjih pet godina. Radikalna degradacija znanja, studijskih procesa i razumijevanja visokog temeljnog znanja za razvoj društva, što se događa u posljednja dva desetljeća, sve je to Bolonjska reforma samo ubrzala i stvara nove kadrove koji ni približno nisu spremni za zadatke i pozicije, odnosno funkcije na koje su postavljeni."
Interview by Ana Benačić
http://danas.net.hr/hrvatska/page/2012/01/19/0384006.html
21 Jan 2012, on the eve of the referendum in Croatia
